1979 je godina. Španija tek što je izašla iz Frankove diktature i pravi početne korake ka demokratiji (što se tek nazire u pozadini zbivanja ovog filma u malim detaljima poput promene slike funkcionera u policijskoj stanici).
A ludnice, ko ludnice, pardon, sanatorijumi prolaze kroz razne promene i nove terapijske tretmane… i tako, jednog dana, na vratima jedne (ludnice) pojavljuje se naša junakinja Alice Gould (glumi je odlična Bárbara The Mess You Leave Behind aka El desorden que dejas (2020) Lennie ).

Kaže da je njen muž u zaveri sa doktorima “zakonito oteo” (termin koji koriste u filmu) i na silu je smestio u ludnicu zato da bi, na legalan način, preuzeo njeno bogatstvo. Takođe, saznajemo i da je ona, navodno, privatni detektiv koji istražuju smrt sina svog klijenta koja se desila godinu dana ranije u ovom sanatorijumu, i da je ovo njen plan da bi otkrila istinu o tom događaju.
Ono što svi znamo od samog početka priče jeste da je zajedno sa njom stiglo i pismo namenjeno upravniku u kojem doktor (koji je poslao u ludnicu) daje jasne instrukcije i objasnjenjenje da je Alicia izuzetna inteligentna i da joj ništa ne treba verovati šta kaže.

I tako nas Oriol Paulo (Contratiempo aka The Invisible Guest (2016)) ponovo smešta na njegov poznati teren paranoje i “ne veruj onom što vidiš” zaplet kojim se, uglavnom, efikasno služio u svojim ranijim i kasnijim ostvarenjima.
Ovog puta u pitanju je bukvalna paranoja (jer Alicia je smeštena u ludnicu upravo sa tom dijagnozom) a to što ni ranije nismo nikada trebali da verujemo onom što nam likovi u Oriol Paulo filmovima govore ovde je pocrtano činjenicom da su ovde, osim doktora i inspektora, svi ostali likova sa dijagnozom…da ne kažem, a hoću, svi su ludi.

“God’s Crooked Lines” takođe ima sve ono zbog čega volim radove Oriol Paulo-a. Glavnu misteriju koja nakriva čitavu priču, raskošni gotovo epski vizuelni ugođaj bez obzira što je gotovo najveći deo radnje smešten na jedno mesto (ludnicu) i ono što mu je uvek bio glavni začin, niz preokreta/twist-ova koje možete ili uopšte ne možete naslutiti.

“God’s Crooked Lines” ima i sve ono zbog čega Paulo nikada nije snimio zaista film koji je bolji od uzora na koje se uvek referencirao.
Ovog puta prepoznaće ljubitelji/znalci filmova tragove Sem Fjulerovog “Šok koridora” (iz 1963) ili, kao i uvek kod Paulo-a, Hičkokovih ostvarenja (ovde “Spellbound” ali bez najbitnijih sastojaka tog filma) pa sve do Skocrezea i njegovog “Shutter Island (2010)” i kada to imate u vidu kriterijumi za ocenu ovog ostvarenja moraju biti maksimalno visoki…sam je Paulo kriv za to.

Pošto je i ovde kao i u “The Last Night at Tremore Beach aka La última noche en Tremor (2024)” u pitanju adaptacija romana (iz 1979) ne znam koliko su razlike u filmu ali opkladio bih se da je Paulo direktno “odgovoran” za strukturu priče koju nam je prezentovao.
Mislim na to što sam ubeđen da u romanu ne postoji od početka paralelni zaplet u kome, u dva različita vremenska toka, pratimo ono što se dešava sa dolaskom Alicie i njenom istragom dok su ta dešavanja ispresecana događajima od jedne kišne noći započete požarom u sanatorijumu i krvavim ubistvom jednog pacijenta.
Kada otkrijete šta se u stvari krije iza ove odluke Paulo-a (moguće nastale tokom montaže) a u tom trenutku ste već dobrano osetili predugih 150ak minuta (koliko traje) znaćete da toga nije bilo vredno i da bi film mnogo bolje funkcionisano da je radnja linearno (uz naravno neizbežne flešbekove) postavljena…
Doduše, i linearno, bez skraćivanja za bar nekih pola sata utisak ne bi bio mnogo bolji.
Na kraju, moguće je da će te se osećati iznevereni razrešenjem ove misterije ali osnovni problem zbog kojeg mi “Los renglones torcidos de Dios” i nije nešto prijao jeste što sama misterija i nije uopšte komplikovana koliko se Paulo Oriol trudio da nam predstavi (jer generalno sve se svodi na dualno moguće rešenje) i što je od ove priče napravio (njemu prijemčiviji) žanrovski triler umesto da je veći značaj dao društvenom prikazu i tadašnje Španije i tadašnjih (ne)uslova koji su vladali u takvim institucijama.
Na skali od (1-6) ocena: 2+/3-